Mogla sam INXS. Oni mi, na primjer, ništa ne znače...

Priključi se na msn, prije sat vremena, jedan dobar prijatelj. Javi se kezom, kao i obično, da pretresemo svježe tračeve. I kad sam već krenula da odgovorim u istom stilu, nešto me presiječe usred rečenice, i kažem mu: „Sori, ne mogu, čekam da mi onaj nešto pošalje.“ Malo sam slagala, više se nadam da će nešto poslati. Iako usred kaosa izazvanog skorim ispitnim rokovima stvarno nemam vremena da se nadam, a o čekanju da ne pričam... Daleko je od toga da bude nešto ozbiljno kao ono pravo nedostajanje, ili čak patnja… Više kao ono kad ne možeš dočekati. Jebi ga, ljeto je, cijelo jutro po tramvajima i trgovima pokušavam lepezom odjebati vrućinu, onako, španjolski, s visoko podignutom kosom. A i spremila sam ruksak za ovo ljeto…

Pitanje se nameće samo od sebe: I što meni, ustvari, više treba?

Kad mi je jučer rekao da se pobrinem da nakon njega i  grada u kojem živi ostavim malo vremena da odmorim i budem sama sa sobom, nisam mu vjerovala. Ja nikad nisam sama. Ja svaki svoj utisak podijelim s nekim, i stvarno, ali stvarno ne znam šutjeti. Štoviše, iskreno sam sretna kad mogu s nekim nešto podijeliti. Poštedite me dijagnoze…

Shvatila sam odgovor na pitanje istog trena kad sam spomenutom prijatelju napisala onu laž.

Treba mi da ostanem sama. Makar jedan dan. Makar jednu noć. Da mi ne kucaju svakih pola sata da zapalimo, koliko god da ih volim. Koliko god da inače mrzim samoću. Da ne palim tv, msn, gmail, yahoo, facebook, blog, da ne odgovaram na sms, da ne dogovaram kave i večere u studentskom, pa skontam da zbog praznih dogovora sad nemam vremena da odem na Puškina u kazalište, jer treba ugurati i knjigu… Da mi u jednoj večeri tri bivša frajera ne kažu da su napokon shvatili da me vole. Super spoznaja, iskreno mi je drago zbog vas i što sam tako počašćena, al' vidi, kad sam ja to pričala prije godinu dana, dvije godine, tri godine, nitko me nije slušao. A lijepo sam rekla da se u životu bojim samo onog  „Moglo je bolje…“

Više se ne bojim. Da je moglo, bilo bi. Štoviše, ne zanima me što bi bilo da je bilo drugačije, da je bilo bolje, da li bi ostali, da li bi iz dana u dan jednostavno prejebavali probleme i divili se samo velikim stvarima, sretni što smo sposobni prepoznati ih, ili bi priča imala drugačije osvjetljenje.

I neću više čekati. Onaj tko može i tko želi, znat će i kako. Prave sam i sama zadržala, ili su, još bolje, oni mene zadržali. Ne izigravam nedodirljivu. Ja sam samo previše puta izigravala budalu. I ne pada mi teško kad budala ispadnem pred većima i pametnijima od sebe, ali me itekako pogađa kad ukradem titulu onim pravim, pečatiranim idiotima. Puca njima ona stvar, oni se zbog svog hendikepa nikad nisu morali praviti da su nešto što nisu, i uopće ih ne jebe da shvate koliko su sretni zbog toga.

Imam i ja pravo da jednu večer sjedim u mraku, kraj otvorenog prozora, s ugašenim aparatima komunikacije… Da pustim neku muziku koja ne podsjeća ni na kog i ni na što, i da zapalim onu cigaretu koje se dim uvlači do dna pluća. I da mi sve to, onako bezobrazno, prija.           

napisala rjabina u 29. svibanj 2008 14:51:28 | 2 komentara

U krevetu nedostižnih...

Reče mi jučer jedna bitna osoba, čije mišljenje i sud cijenim više nego sveto pismo, nešto o planiranju i trenucima. Kao, ima tih ljudi (a on je od tih) koji ništa ne mogu isplanirati ni dan unaprijed, nego žive od dahova, i povode se samo za onim što im izdiktira trenutak. Razgovor bi, da se radi o dvoje normalnih ljudi, bio sasvim ozbiljan, i možda bih se već i uplašila ili pobjegla, kao svaki put kad me netko uvuče u priču koja bi trebala završiti nekim velikim, životnim odlukama, s pečatom ozbiljnosti i odgovornosti. Srećom, oboje smo daleko od normalnog. :) Jedino veliko, što sam uspjela dosad poroditi, bili su oni famozni veliki snovi. Postoji ogromna razlika između odnosa dva luđaka od kojih je svaki lud na svoj način, i odnosa dva luđaka koji su u svom ludilu potpuno isti. Oni što su se pronašli, znaju o čemu pričam. Normalnima je to sve isto. :)

Nisam od onih što toliko ganjaju hepi-endove, nasmiješena lica generacija uokvirenih na klaviru, bračne zavjete i mir u bijeloj spavaćici, tamo u devedesetoj, okružena unucima… Polupane želje oplakujem prve noći. Poslije tražim opravdanja za suze koje bih i tako isplakala, vlastitim prstima pravim jednu dugačku pletenicu od spoznaja, mogućnosti i želja, sve dok ne shvatim da se one mogu gledati i s druge strane objektiva: Netko me noćas ostao željan…

Nije to tako loše, ni tako tužno, kako zvuči, kad se ovako ispriča.  Velika je stvar biti želja, čak i pod cijenu da ostaneš samo to. Kad ujutro otvoriš oči, i prvo ugledaš sve one slike na zidu… Između Dalijevih labudova i Van Goghovih suncokreta, francuskih pejzaža i ruskih snježnih bajki, veliki kalendar s Fridinim portretom me podsjeti da je srijeda, što znači da je vrijeme da iz kreveta strčim u prizemlje po još jedno pismo u plavoj koverti. Ili kad me usred proljeća pokvareno probudi miris zime, a ja mu se još pokvarenije iskezim, dok oči ne poprime onu boju koju imaju samo kad su na pomolu novi snovi. Stan s visokim prozorima i teškim draperijama, knjigama, linijom i parketom na kojem se, među izgužvanim plahtama i razbacanim jastucima, savršeno vodi ljubav do jutra. Kakav krevet…

Mika Antić me dobro podsjetio: Lako je biti drukčiji među istima. Teško je razlikovati se od sebe samog.  

Zaboravio si želje, mali…

napisala rjabina u 22. svibanj 2008 22:43:04 | 0 komentara

Na kraj svijeta...

Postoji još puno neispunjenih želja i snova u mom životu. I dobro da je tako. Da njih nema, ne znam kud bih sa sobom, ovakvom, nenormalnom i teškom. Bar me snovi čupaju kad si, onako sezonski, postavim ono glupo kliše pitanje o smislu i životu.

Jedan od najljepših koje sam sanjala je onaj u kojem sjedim duboko zavaljena u nekom starom naslonjaču, otrcanom kao i priča koju smo pokušavali pregaziti cijelu večer, sve dok netko nije ugasio svjetlo, a u mraku je ostala svijetliti samo cigareta u mojoj desnoj ruci, i odbljesak golih nogu prekriženih na rubu stola. Zanemarila bih i činjenicu da će se, čim svane dan, jedno od nas dvoje zapitati jedno od tih glupih, ljudskih pitanja, „tko je u pravu“, „tko je kriv“, … Zanemarila bih i što znam točno tko bi s istima prvi počeo. Kao što zanemarujem činjenicu da će se na kraju uvijek netko zapitati o kome ustvari pišem. Zar je bitno… U ovom trenu je važna samo moja kosa prosuta po tom naslonjaču, i da kraj nje čak i noge prekrižene na rubu stola gube bitku. Kao i prepotentni pogled koji snima svaki nervozni pokret hrabrog vojnika koji ulazi u ovaj rat samo zato što sam ja to tako sanjala.

I pa što ako je samo san? Ako ga uporno sanjaš, i nađeš nekog dovoljno ludog da taj san sanja s tobom, ispunio si sve preduvjete za ono što se obično naziva „sretan život“. Ne pitajte za definiciju. Ona ne spada u ovu priču…

napisala rjabina u 20. svibanj 2008 15:26:29 | 2 komentara

Zapamti prizor, i nikad me ne pitaj kamo dalje...

Uglavnom razmišljam u rečenicama. Ali nekad tako, upalim polumrak. I onda se dogodi… Umjesto svih riječi ovog svijeta, jave se slike, kao na filmu fotoaparata.

Crveni detalj u kosi, koji mami da mi nosom sporo prebaciš uvijeni pramen iza uha… Bose noge, tek da ti pred očima jebozovno ukliznem u visoke pete i popnem se na vrh svijeta… Poluotvorene usne i goli vrat… Nikad nisam učila plesati flamenco, ali sam rođena s ritmom, koji ne da mira i pali vene kao žar cigare čiji se dim umata oko ramena kao crveni plašt toreadora što izaziva na borbu života i smrti… Dokle pogled seže, samo naježena koža koja i zimi miriši na trešnje. Tko kaže da prsti o dlan ne mogu pucati brže i glasnije od žica gitare, ili onih prepotentnih kastanjeta u malim dlanovima Španjolke? I da se tijelom ne može opisati kretnja lepeze koja se rastvara? Da se usnama ne može ostaviti pečat na golom struku, točno na onom mjestu koji se lomi na pola kad se sagnem i krajeve duge crne suknje zgužvam visoko iznad koljena? Da dah služi samo da bi hladio…

Ako u galopu bijesno razbijem ogledalo, ne brini za onih sedam godina nesreće. Otvori prozor, i prisloni mi dlan na vrela leđa.

Postoje mjesta na ovom svijetu kojima ni nesreća ne kuca na vrata. Uplašila se očiju iza uvijenih zglobova.

Nikad ne gledaj u noge. Digni glavu visoko, i slušaj udaranje štikli po klizavom parketu.

... jer, grane smo na vjetru…

napisala rjabina u 7. svibanj 2008 22:25:06 | 7 komentara

Pa eto... baš na jug

Htjela sam napisati roman, baš s ovim naslovom. Ustvari, sve što se može reći na tu temu, stane u jedan post. S malo riječi reći puno… Ma ne. Ne radi se ovdje o vještini. Više o hrabrosti… Oni što preziru riječi, i uzdaju se u moć pokreta i pogleda, znaju na što mislim. Kao i nesuđeni samoubojice, čijem su činu vjerni dušebrižnici prišili frazu „poziv u pomoć“. Ja se ipak držim pisaca koji na kraju priče shvate da je od cijelog romana dobar jedino naslov, i možda posljednja rečenica pogovora. Ne, definitivno nije stvar u vještini. Više nekako u čekanju pravog trenutka. I to što ne znaš kakav će biti i što će ti donijeti taj isti trenutak… baš to ga čini vrijednim čekanja.

Velika je odgovornost baratati riječima, i definitivno nije za ljude koji ih prosipaju bez razmišljanja, bez osjećaja za trenutak, i bez osjećaja za publiku. Ponekad mi dođe da svim tim bezumnim laprdalima zalijepim jednu veliku traku preko usta, jer ne želim ni pomisliti da se velike riječi cijene samo zato što ih u moru na čijoj površini plutaju leševi fraza i besmislenih rečenica, svi koji imaju imalo dobrog ukusa i pameti ne mogu ne primijetiti. I uvijek sam se pitala, što bi bilo kad bi ostali samo oni veliki, oni dobri, oni pravi…

Što reći… „Njen stan ima pogled na jug…“? Previše patetično. Čak i za mene. Jer, kad živiš na hladnom sjeveru, a mješavina hrabrosti, ludosti i inata te tjera da gledaš samo pred sebe, nije teško pogoditi kud će pogled pasti. Malo je onih koji će usred zime otvoriti prozor, i pustiti da ih zatrpaju mećave, samo da bi nešto naučili o mirisu oblaka. Pa eto, ja to ne zovem mazohizmom. Možda je do mene. Al' jedno znam…

Nikad nije stvar u onom što se gleda. Stvar je u onom koji gleda. A da bi ispravno složio mozaik, moraš samo svijet dobro sagledati kroz svako od stakalaca koja su ti u toj igri ponuđena...

Iako je ovo stariji post, prežvakan više puta od strane blog publike, ipak se bolje nisam mogla predstaviti...

napisala rjabina u 7. svibanj 2008 12:56:55 | 7 komentara